| Abstract | Završetkom Drugog svjetskog rata, SAD, uz SSSR, preuzima glavnu riječ u vođenju svjetske politike. Bipolarni pogled na svijet kojem je prijetilo širenje crvenog virusa natjeralo je Amerikance da se znatno više uključe u svjetska zbivanja nego što su to činili u danima do početka drugog velikog rata. Američki pogled koji se sastojao od idealizma u kojem su oni sami predstavljali ono pravedno i slobodno ih je natjerao na angažman u zemljama diljem planete. Vijetnam je gledan kao ključ za Indokinu koji ne smije pasti u komunističke ruke. Vijetnam, zemlja koja je do američkog izravnog uplitanja već vodila krvavi desetogodišnji rat s Francuzima, nije niti pomišljala na laganu predaju iako su s druge strane stajali vojno superiorni Amerikanci. Administracije koje su uvukle SAD u rat predvođene predsjednikom Johnsonom i njegovim ministrom obrane, Robertom McNamarom, nisu imale ideje kako završiti sukob koji će koštati Amerikance preko 50 000 života njihovih vojnika. Sraz s kulturom o kojoj Amerikanci nisu imali gotovo nikakvih informacija, golema geografska udaljenost, nepristupačan teren, neprijatelj nespreman na predaju i kompromis te demoralizacija vlastitih trupa – sve će to kumovati sve jačoj želji američke javnosti za potpunim povlačenjem iz Vijetnama. Predsjednik Nixon, koji je naslijedio Johnsona, odabire kao posebnog savjetnika za vanjskopolitička pitanja Henryja Kissingera, visokoobrazovanog diplomata. Kissinger, za razliku od svojih prethodnika, traži detaljnu analizu stanja na terenu, traži realistične procjene o mogućnosti završetka rata s obzirom na Nixonovo obećanje o „časnom miru“ gdje Amerikanci neće izgubiti svoj obraz. Kissinger vrlo brzo postaje svjestan činjenice da sa Sjevernim Vijetnamom nema govora o kompromisnoj predaji te shvaća da je jedini američki izlaz u potpunom povlačenju. Istovremeno s postupnim povlačenjem trupa, Kissinger i Nixon naređuju žestoka bombardiranja sjevernovijetnamskih baza u Laosu i Kambodži kako bi oslabili neprijateljsko kretanje te pripremili rat za vijetnamizaciju/deamerikanizaciju.
Kissinger provodi pregovore sa Sjevernim Vijetnamom u Parizu, ali daleko od očiju javnosti i formalnog sastanka na kojem se ne događa ništa bitno. Uspijeva vojnim pritiskom na sve slabiji Sjeverni Vijetnam, ali i znatnim ustupcima prema Hanoiu pritisnuti posebnog izaslanika Le Duc Thoa na potpisivanje mirovnog sporazuma 1973.godine kojim je završio američki dio rata u Vijetnamu. Američka intervencija je odraz američke idealističke politike koja je svoj početak pronašla u kraju Drugog svjetskog rata. SAD je shvatio da više ne može biti isključen iz svjetskih događaja jer po njihovom viđenju svijetu je potreban globalni policajac. Nastankom bipolarnog svijeta, Amerikanci preuzimaju ulogu zaštitnika slobodnog svijeta te žele spriječiti širenje komunističke opasnosti s Istoka. Bez ocjene stvarnog stanja na terenu, bez detaljnih izvještaja o kulturi, narodu, geografiji i informacija o međunarodnom položaju Vijetnama, idealistički pristup vijetnamskom ratu gdje je jedino bitno da se iznese pobjeda su gurnuli Amerikance u krvavo desetljeće. Ono što rad dokazuje jest da se dolaskom realpolitičara Kissingera polako mijenja američka paradigma pogleda na svijet. Kissinger je svjestan, za razliku od prošlih administracija, s kim se suočava te da su potrebni stvarni izvještaji o tome što se događa i kako Amerikance izvući. Odbacuje idealistička naklapanja o američkoj potrebi za pobjedom zlog neprijatelja te se koncentrira na časno povlačenje, baš ono što je Amerikancima bilo potrebno u tom trenu. |
| Abstract (english) | Ending of the World War II pushed United States, along with the USSR to take the leading role in world politics. Bipolar view of the world threatened by the red virus made the Americans much more engaged in world events than they have been in the days leading to the start of second great war. Idealistic American view in which they saw themselves as what is righteous and free made them to engage in countries all around the planet, and so Vietnam. Vietnam was the key to the Indochina that must not fall into the communist hands. Vietnam, country already in ten year old bloody war with the French, didn't even consider to surrender although they had to face military much superior Americans. Administrations led by president Johnson and his Secretary of Defense Robert McNamara led the United States into war, but they had no idea how to end the conflict which will ultimately cost the Americans 50,000 lives of their soldiers. Clash with the culture American knew nothing about, vast geografical distance, impenetrable terrain, enemy unwilling to surrender and compromise and demoralized American troops – all that will lead to American public to scream for complete retreat of troops from Vietnam. President Nixon, who came after Johnson, selects Henry Kissinger, highly educated diplomat, as his special advisor on foreign affairs. Kissinger, unlike his predecessors, seeks for detailed analysis of American condition on terrain, seeks realistic assessment about the possibility of ending the war considering Nixon's promise about „peace with honor“ where Americans won't lose their credibility. Very quickly Kissinger becomes aware of the fact that with North Vietnam there is no talk about compromise or surrender and that the only American way out is complete retreat. Simultaneously with the troop retreats, Kissinger and Nixon order heavy bombardment of North Vietnamese bases in Laos and Cambodia to weaken enemy movement and prepare the war for vietnamization/deamericanization.
Kissinger is carrying out negotiations with North Vietnam in Paris, but far from the public grasp and the formal meetings where nothing extraordinary happens. With military pressures on weakened North Vietnam, but also with concessions towards Hanoi Kissinger manages to push special ambassador Le Duc Tho into signing peace treaty in 1973. that ended the American part of war in Vietnam. American intervention is a reflection of american idealistic politics that was found in the ending of World War II. USA figured that they cannot be excluded from world events because, in their opinion the world needs a global policeman. The emergence of bipolar world, Americans take over the role of protector of the free world and they want to stop the red virus from spreading from the East. Without evaluation of real situation on the ground, without detailed reports of culture, people, geography and informations about international position of Vietna, idealistic approach to the Vietnam war where it only matters to emerge victorious pushed Americans into a bloody decade. This paper proves that the arrival of realpolitican Kissinger slowly changed american paradigm of the world. Kissinger is aware, unlike last administrations, who he is facing and that he needs real reports about what is going on and how to extraxct Americans out of Vietnam. He discards idealistic gossip about american need for victory and he focuses on honorable retreat, just what the America needed at the moment. |
