Title HRVATSKA NACIJA IZMEĐU IDEALNIH
TIPOVA ETNIČKE, GRAĐANSKE I
PLURALNE NACIJE Title (english) THE CROATIAN NATION BETWEEN THE
IDEAL TYPES OF ETHNIC, CIVIC AND
PLURAL NATIONS Author Janko Bekić Mentor Mirjana Kasapović (mentor)Mentor Daniela Angelina Jelinčić (komentor)Committee member Nenad Zakošek (predsjednik povjerenstva)Committee member Tihomir Cipek (član povjerenstva)Committee member Vjeran Katunarić (član povjerenstva)Granter University of Zagreb Defense date and country 2014-05-27, Croatia Scientific / art field, SOCIAL SCIENCES Universal decimal classificationUDC ) 323 - Home affairs. Internal policy Abstract Hrvatski povjesničari, sociolozi i politolozi koji su se proteklih dvadesetak godina
bavili teorijskim izučavanjem hrvatske nacije i nacionalizma prihvaćali su klasičnu
dihotomiju na etnička i građanska shvaćanja nacionalnosti, nastojeći smjestiti hrvatski slučaj
između ova dva dijametralno suprotstavljena koncepta. Pritom je, eksplicitno ili implicitno,
etnički tip kvalificiran kao „loš“, a građanski kao „dobar“, čime je nastavljena tradicija još od
vremena Hansa Kohna koji je tzv. istočne i zapadne nacionalizme prvi vrednovao u
normativnom smislu. Ovaj doktorski rad ne zazire od takvog manihejstva ali etničkom i
građanskom idealnom tipu pridodaje treći - pluralni idealni tip nacije i nacionalizma, preuzet
od britanskog sociologa i vodećeg autoriteta na ovome polju Anthonyja D. Smitha. Naime,
proučavanjem relevantnih teorijskih pravaca došao sam do zaključka da postmodernistička
škola mišljenja, koja je u razdoblju nakon završetka Hladnoga rata postala dominantnom u
društvenim znanostima na zapadu Europe i u Sjevernoj Americi, ne korespondira ni s
etničkim ni s građanskim poimanjem nacionalnosti, priklanjajući se jednoj potpuno novoj
paradigmi koja se na stanovit način vraća etničkom modelu, ali nipošto nije istovjetna njemu.
Sukladno tome, cilj ove disertacije je unaprijediti raspravu o karakteru hrvatske nacije i
nacionalizma, onako kako su službeno formulirani od strane političkih elita, tako što će
hrvatski slučaj smjestiti u odnosu na sva tri koncepta između kojih je „putovao“ u prva dva
desetljeća neovisnosti. Pritom ću obrazložiti zašto su etnosimbolička teorija i „blagi
građanski“ pristup nacionalnom pitanju analitički i normativno najprikladniji za analizu i
koncipiranje hrvatske nacije. Jezgra rada sastoji se od tri poglavlja. U njima pomoću istraživačke metode
kvalitativne analize sadržaja proučavam komunikaciju između vlasti i građana na tri razine:
institucionalnoj (Ustav i zakoni), političkoj (govori i obraćanja) i medijskoj (izjave i
intervjui). Poglavlje o Ustavu Republike Hrvatske (1990., promjene 1997., 2000., 2001. i
2010. godine) i Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i
nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (1991., promjene 1992., 1995. i 2000.
godine; zamijenjen Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina 2002., promjene 2010.
godine) pokazat će kako su se izvorne etničko-građanske formulacije Ustava vremenom
kretale u smjeru plurinacionalnog modela, dok je Ustavni zakon od samog početka bio
obilježen plurinacionalnim pristupom, ali on u ratnom razdoblju ostaje fiktivni dokument, da
bi nakon vojne operacije „Oluja“ njegovi ključni segmenti bili stavljeni izvan snage, što znači 7
da stvarno značenje dobiva tek 2000., a posebno 2002. godine kada Sabor donosi potpuno nov
Ustavni zakon kojim se cementiraju prava „nacionalnih manjina“ u Hrvatskoj. Poglavlje u
kojem su analizirani govori i obraćanja dvojice predsjednika države otkriva duboku etničkograđansku
podvojenost, pa i unutarnji konflikt kod Tuđmanovog shvaćanja nacionalnog
pitanja i dosljednost Mesićeva građanskonacionalističkog pristupa. Poglavlje posvećeno
medijskim istupima hrvatskih političara demonstrira mnogo veću fleksibilnost dužnosnika
HDZ-a koji 1990-ih rabe mješovitu etničko-građansku retoriku, da bi 2002. godine napustili
etnicizam i djelomično prigrlili plurinacionalne naglaske; za razliku od čelnika stranaka
lijevog centra koji kroz čitavo obrađeno razdoblje koriste tipično građanskonacionalistički
diskurs, uz tek poneko blago odstupanje prema plurinacionalizmu.
Zaključno usporedno analiziram središnja poglavlja i povezujem njihove glavne poruke. Ustanovljeno je da se hrvatska nacija u konceptualnom smislu između 1990. i 2010.
godine doista kretala između tri, a ne samo dvije nacionalne paradigme, čime je opravdan
odabir opisanog teorijskog okvira. Pritom je hibridni etničko-građanski pristup označen kao
izvoran ili autohton, dok su pomaci u smjeru etničkog i pluralnog idealnog tipa nacije
interpretirani kao reakcije hrvatskih vlasti na dvostruki pritisak izvana - s jedne strane, to je
bio projekt Velike Srbije, a s druge, „civilizirajuća misija“ Europske unije. Utvrđeno je da se
Hrvatska danas u institucionalnom smislu nalazi na pola puta između idealnih tipova
građanske i pluralne nacije, ali da to ne predstavlja Aristotelovu „zlatnu sredinu“ koja ja bliža
građanskoj krajnosti. Stoga su na samom kraju radnje preporučene politike kojima Hrvatska
može pronaći „pravu mjeru“ i ostvariti pristup nazvan „blago građanskim“.
Abstract (english) Theorizing the Croatian concept of nationhood, Croatian historians, sociologists and
political scientists have - for the last twenty years - been working inside the classic binary
framework of ethnic and civic forms of nationalism. In so doing, they mostly maintained
Kohn’s normative distinction between “good” Western (civic) and “bad” Eastern (ethnic)
national varieties. This thesis doesn’t shy away from such manicheistic interpretations but it
adds a third type, namely Anthony D. Smith’s plural concept of nationhood, thereby turning
the dichotomy into a trichotomy. The research of existing theories of nationalism has led me
to the conclusion that the postmodernist school of thought, prevalent in Western Europe and
Northern America since the end of the Cold War, doesn’t correspond with neither of the two
older concepts, leaning instead to an entirely new paradigm known as plurinationalism.
Consequently, this dissertation’s goal is to upgrade the ongoing discussion on the nature of
the Croatian national doctrine, as it is formulated by political elites, by placing the Croatian
case in relation to all three theoretical concepts of nationhood - ethnic, civic and plural. At the
same time, its purpose is to elaborate why the ethnosymbolic school of thought and the “civic
light” approach to national issues are best fitted in the research and modelling of the Croatian
nation.
The thesis’ core consists of three chapters. By using the research method of qualitative
content analysis I scrutinize the communication between government and citizenry on three
levels: the institutional level (Constitution and laws), the political level (speeches and
addresses) and the media level (statements and interviews). The chapter on the Constitution of
the Republic of Croatia (1990, amendments in 1997, 2000, 2001 and 2010) and the
Constitutional law on human rights and freedoms and on the rights of ethnic and national
communities or minorities in the Republic of Croatia (1991, amendments in 1992, 1995 and
2000; replaced by the Constitutional law on the rights of national minorities in 2002,
amendments in 2010) depicts how original ethno-civic formulations of nationhood in the
Constitution have progressively moved towards the plurinational model, while the
Constitutional law had been pluralistic from the start, but it has remained mostly
impracticable during the belligerent 1990’s, only gaining actual political relevance in the 2000’s. The chapter devoted to speeches and addresses given by the two heads of state
between 1990 and 2010 reveals a deep-seated ethno-civic ambivalence and even an inner
conflict concerning the understanding of the national question by President Franjo Tuđman and a civic persistence in President Stjepan Mesić’s approach to the same issue. The chapter
concerned with communication through the media shows greater flexibility of center-right
politicians who have used a mixed ethno-civic rhetoric during the 1990’s, only to abandon
their ethnicism and embrace a more plurinationalist style in the following decade; contrary to
center-left politicians who have cultivated a predominantly civic nationalist discourse
throughout the entire period of research.
In the conclusion I comparatively analyze the core chapters and interconnect their
central messages. It is established that between 1990 and 2010 the concept of the Croatian
nation has been “travelling” between all three ideal types, thereby validating the chosen
tripartite theoretical framework. The hybrid ethno-civic approach is designated as original and
authentic, while the shifts toward ethnonationalism and plurinationalism are interpreted as
reactions of Croatian authorities to pressures from Greater Serbia projects on one side, and
“civilizing” EU institutions on the other. It is ascertained that at the time being Croatia
institutionally finds itself in the arithmetic mean between the ideal types of civic and plural
nationhood. However, this position doesn’t correspond with Aristotle’s “golden mean” which
is to be found closer to the civic extreme. Therefore, the concluding remarks offer a set of
policy proposals which, if applied, could lead the official concept of Croatian nationhood to a
preferred state of “light civicism”.
Keywords
etnička
građanska i pluralna nacija
manjine u Hrvatskoj
Domovinski rat
proces pristupanja Europskoj uniji
Keywords (english)
ethnic
civic and plural nations
minorities in Croatia
Homeland War
Croatian accession to the EU
Language croatian URN:NBN urn:nbn:hr:114:354895 Study programme Title: Comparative Politics - doctoral study programme Type of resource Text Extent 211 str. ; 30 cm File origin Born digital Access conditions Access restricted to students and staff of home institution Terms of use Created on 2018-02-08 11:28:25
