| Sažetak | The focus of the thesis is on the policy changes at the public universities in Croatia in 2001-2013 time period. The topic is approached from historical institutionalism theoretical framework and managed through specific policy change model. The main goal is to explain the policy change in six sub-policies (structure and curriculum, mobility, quality assurance, social dimension, enrollment policy and tuition fees policy) at seven public universities in Croatia after the introduction of the Bologna Process. The model of policy change takes into account institutional framework of the higher education system and policy-actors’
characteristics (strategic interests, beliefs and capacities) in order to explain the process of policy change. Also, the goal is to improve the policy change model in order to make it applicable on other levels of higher education policy and in other public policies.
Methodology includes process tracing, directed content analysis (strategic documents of universities, universities’ minutes, Rectors’ Conference minutes, newspaper interviews) and semi-structured interviews. Results indicate that particularly worrisome was the institutional organization. Namely, even when there were suitable actors’ characteristics, it was not possible to conduct changes since the institutional non-integration was disabling bringing and conducting of decisions that would enable the policy change.Also, mere existence of an integrated structure did not prove to be a sufficient condition for change and it was necessary to fulfill the condition of compatibility of actors’ characteristics with surrounding contexts (European and national). On
the other hand, the example of the UNIRI revealed that the strive to establish integration, insisting on functional integration on the level of the University, the decreased influence of constituent units and compatibility of actors’ characteristics with surrounding contexts ensured foundation for changes. |
| Sažetak (hrvatski) | Bavljenje istraživačkim radom, barem u društvenim znanostima, pretpostavlja nastojanje ispitivanja tema koje su velikim dijelom neistražene ili ih se smatra društveno važnima. Iz moje perspektive takav pristup znanosti opravdava i znanstveni i društveni doprinos. Zbog toga smatram da tema Komparativna analiza promjena politika visokog obrazovanja na
javnim sveučilištima u Hrvatskoj od 2001. do 2013. godine donosi doprinos u različitim istraživačkim aspektima, a to u ovom radu nastojim i pokazati. Istraživanje obuhvaća sedam javnih sveučilišta – Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Splitu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sveučilište u Rijeci, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Sveučilište u
Zadru i Sveučilište u Dubrovniku te šest politika visokog obrazovanja – strukturu i kurikulum, mobilnost, osiguravanje kvalitete, socijalnu dimenziju, upisnu politiku i školarine.
Prije svega, bavljenje pitanjem promjene politike je kompleksan i zahtjevan pristup koji pretpostavlja detaljan i iscrpan istraživački rad. U radu se posebna pažnja posvećuje epistemološkim i teorijskim pitanjima promjene politike, a zatim i razradi modela promjene politike. Upravo je razrada modela promjene politike unutar teorije historijskog institucionalizma glavna tema s teorijskog aspekta ovog rada. Razmatranje specifičnog odnosa institucionalnog uređenja i uloge aktera u promjeni politike smatram glavnim teorijskim doprinosom ovog rada.
Nadalje, ovaj rad je fokusiran na primjenu modela promjene politike u svrhu testiranja modela i objašnjavanja promjene u politikama visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj. Fokus na politike visokog obrazovanja proizlazi iz nekoliko motiva. Kao prvo, istraživanja ovog podsustava javnih politika u Hrvatskoj su uglavnom usmjerena na
razmatranje sustava na nacionalnoj razini i to prvenstveno na razini pojedine politike. Stoga, rad cijelu priču razmatranja politika visokog obrazovanja spušta na razinu javnih sveučilišta i šest specifičnih politika visokog obrazovanja. Nadalje, obuhvatnost istraživanog perioda je usmjerena na vremensko razdoblje ulaska Hrvatske u Bolonjski proces i promjene koje su slijedile nakon toga, odnosno obuhvaćen je period od početka 2001. godine do 1. srpnja 2013. godine. S obzirom da se predviđa da je za promjene potrebno minimalno deset godina (Sabatier 1999) tako i ovo istraživanje obuhvaća duži vremenski period kroz koji je moguće promatrati taj proces. Konačno, istraživanje politika visokog obrazovanja na razini javnih sveučilišta predstavljalo je i istraživački izazov po pitanju dostupnih podataka. Naime, cijeli sustav je obilježen nedovoljno sustavnim pristupom u osiguravanju podataka i njihovom javnošću. S obzirom na specifičnost istraživanja i nedostupnost kvantitativnih pokazatelja za pojedine politike visokog obrazovanja u cjelokupnom promatranom razdoblju i za svako pojedino sveučilište, odlučio sam se za kvalitativni pristup istraživačkom problemu. Ovo je također bilo izazovno iz razloga što su sveučilišta prilično zatvorene institucije te je pojedine dokumente bilo iznimno teško ili nemoguće dobiti na uvid. Prikupljeni korpus dokumenata predstavlja značajan istraživački poduhvat i daje dodatnu vrijednost ovom radu.
Rad se sastoji od šest cjelina, uz kratki uvod i zaključak. U prvom dijelu je naglasak stavljen na teorijski pristup historijskog institucionalizma. Kroz tu raspravu pokazuje se glavno razlikovanje historijskog institucionalizma u odnosu na druge varijante unutar škole novog institucionalizma poput institucionalizam racionalnog izbora, sociološkog institucionalizma i
diskurzivnog institucionalizma. Osim toga, izdvojena je i povezanost pristupa historijskog institucionalizma i razmatranja promjene politike, kritike koje se odnose na ovaj pristup te njegovu primjenu u području javnih politika.
Nadalje, idući dio rada koncentriran je na raspravu o pristupima i modelima promjene politike. Tu je stavljen naglasak na epistemološka i teorijska pitanja promjene politike koji pokazuju kompleksnost ovog problema. Ovaj dio se nastavlja na raspravu o historijskom institucionalizmu te su predstavljene razlike pristupu promjeni u vidu isprekidane ravnoteže i
ovisnosti o prijeđenom putu. Isto tako, nastavljajući se na argumente iz dijela o historijskom institucionalizmu, autor je usmjeren na restrukturiranje modela promjene politike kojeg predstavlja Witte (2006) i to posebno u dijelu koji se odnosi na aktere. Sami model je kreiran unutar teorijskih pretpostavki historijskog institucionalizma te se pretpostavlja djelovanje
organizacijskih aktera s obzirom na njihove karakteristike (strateške interese, uvjerenja i kapacitete).
Nakon dvaju poglavlja usmjerenih na teoretske pretpostavke i razradu modela promjene politike slijedi dio koji se odnosi na metodološki pristup promjeni politike. Uvodno su objašnjena polazišta kvalitativnog istraživanja, postavljene su hipoteze istraživanja (glavna, pomoćna i tri alternativne) i odnosi pojedinih koncepta. Glavna hipoteza (H1) glasi – Promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj je povezana s razinom integracije i posredovana sukladnošću karakteristika aktera s nacionalnim i europskim institucionalnim kontekstom visokog obrazovanja. Pomoćna hipoteza (Hs) – Sukladnost uvjerenja aktera s nacionalnim kontekstom visokog obrazovanja, sukladnost strateških interesa aktera s europskim institucionalnim kontekstom visokog obrazovanja i snažniji kapaciteti aktera koji zagovaraju promjene doprinose promjeni javnih politika.
Nadalje, u skladu s postavkama praćenja procesa postavljenu su i alternativne hipoteze kako bi se provjerila druga objašnjenja promjene politika. HA1 – Promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj proizlazi iz razine institucionalne integracije sveučilišta. HA2 – Promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u
Hrvatskoj proizlazi iz karakteristika aktera (njihovih kapaciteta, uvjerenja i strateških interesa). HA3 – Promjena politika visokog obrazovanja na javnim sveučilištima u Hrvatskoj proizlazi iz promjene stranke na vlasti, odnosno, pri tome politika (politics) određuje promjenu javne politike (policy change). Pri tome je moguće krenuti od pretpostavke koja proizlazi iz klasičnog institucionalizma (HA1), prema kojemu isključivo institucije određuju djelovanje aktera i samim time promjenu politike tj. da promjena ovisi isključivo o institucionalnom uređenju. Odnosno, u ovom slučaju, da će se na integriranijim i mlađim sveučilištima na lakši način donositi odluke te da će zbog toga ona biti pogodnija za promjenu politike. S druge strane, manje integrirana sveučilišta i starija sveučilišta će biti otpornija na promjenu politike. Osim toga, moguće je krenuti i od pretpostavke (HA2) da će se promjene politika odvijati samo zbog karakteristike aktera. Odnosno, da će akteri sa snažnijim kapacitetima, jasno usmjerenim strateškim interesima i uvjerenjima provesti promjene politika bez obzira na institucionalno okruženje u kojem se nalazili. Tako s tom pretpostavkom objašnjenje promjene ne bi bilo vezano uz razinu integracije sveučilišta nego uz karakteristike koje akterima omogućuju promjenu u onom smjeru u kojem su usmjereni s
obzirom na svoje strateške interese pomoću alata koje zagovaraju. Nadalje, moguće je i objašnjenje (HA3) da politika (politics) oblikuje javne politike (policy) te bi pod tom pretpostavkom promjena stranke na vlasti donijela i promjenu politike visokog obrazovanja na sveučilištima.
Nakon toga slijedi objašnjenje pojedinih metoda istraživanja – praćenje procesa (process tracing), kvalitativni intervjui s ekspertima iz područja visokog obrazovanja, usmjerena analiza sadržaja te korištenje sekundarnih izvora podataka. Uz to, predstavljena je metoda triangulacija koja se koristi za povezivanje metoda istraživanja kako bi se dobio uvid u
istraživačko pitanje iz različitih kutova. Ovaj dio objašnjava glavne metodološke alate koji se koriste u radu s ciljem objašnjavanja promjene politike, preciznije govoreći kako bi se pokazalo koji uvjeti pogoduju promjeni politike, a koji onemogućavaju promjenu. Analiza obuhvaća sve zapisnike sjednica senata javnih sveučilišta u Hrvatskoj u promatranom
razdoblju, zatim zapisnike sjednica Rektorskog zbora i Saborskog odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, strateške dokumente sveučilišta, 510 intervjua iz novina koji su omogućeni kroz bazu agencije Presscut, devet polu-strukturiranih intervjua s ekspertima za politike visokog obrazovanja te sekundarne izvore podataka. |
