| Sažetak | Ithiel de Sola Pool, jedan od prvih teoretičara konvergencije rekao je da “proces konvergencija modusa zamagljuje granice među medijima, čak između point-to-point komunikacija, kao što su pošta, telefon i telegraf, i masovnih komunikacija, kao što su tisak, radio i televizija. Posredstvom žica, kabela ili zračnih valova, danas možemo primati raznorodne usluge koje su u prošlosti bile vezane, svaka za svoje fizičko sredstvo. Za razliku od toga, usluga koju je u prošlosti pružao jedan medij – bilo da su u pitanju elektronički mediji, tisak ili telefon – može danas biti dobivena na više načina. Tako se point-to-point način komunikacije, koji je stoljećima postojao, polako raspada" (Pool, 1983: 53-54, cit. prema Krajina, Perišin, 2009: 942). Kako ističu Briggs i Burke (2006: 383), još sedamdesetih godina 20. stoljeća konvergencijom se označavalo partnerstvo između računala i telekomunikacije, a osamdesetih godina najviše se primjenjivala na razvoj digitalne tehnologije, integracije teksta, brojeva, slika i zvuka, različitih elemenata medija koji su u ranijim povijesnim razdobljima promatrani pojedinačno. Baldwin i sur. (1996, prema Krajina i Perišin, 2009: 941), ističu kako se od devedesetih godina 20. stoljeća pojam konvergencije u teoriji medija sve češće koristi za povezivanje telefona, televizije i interneta u jedinstvenu komunikacijsku platformu. Nešto slično misli i John Hartley (2002: 39) koji definira konvergenciju kao "povezivanje telefonije, kompjutorske tehnologije i tehnologije elektronskih medija" (cit. prema Krajina, Perišin, 2009: 941-942). Jenkins (2006) pojam konvergencije shvaća kao mjesto susreta starih i novih medija te ističe kako se oma ne može shvatiti isključivo kao tehnološki proces, već da je riječ o interdisciplinarnom pojmu. Quinn (2004), nadalje, kaže kako "pojam konvergencije u redakciji vijesti podrazumijeva prije svega proces proizvodnje vijesti u kojem se isti sadržaj pojavljuje obrađen u različitim medijima, odnosno u pisanom, televizijskom i online obliku, i to ne samo u novinama, televizoru i na računalu, nego i posebno obrađen na mobilnim uređajima, pa čak i na svjetlećim reklamama na zgradama." (Krajina, Perišin, 2009: 943). A ističe i kako je više razloga za uvođenje konvergencije: “publika dobiva raznolikiju ponudu sadržaja i termina; uprava se zadovoljava rezanjem troškova proizvodnje, a novinari otkrivaju nove oblike izražavanja što daje mogućnost za "bolje novinarstvo" (ibid: 943). Prema Turowu (2012), proces konvergencije medija i konvergentnog novinarstva započeo je tek prije desetak godina, a “sada je to svakodnevna rutina u medijima budući da digitalizacija sadržaja potiče distribuciju u većem broju medija jer zahvaljujući njoj sadržaj postaje višeplatformski skup podataka“ (Turow, 2012: 304, prema Krajina, Perišin, 2009: ibid).
Krajina i Perišin (2009) ističu kako je klasična podjela medija u Hrvatskoj završila 18. rujna 2008. kad je središnji Dnevnik Hrvatske televizije započeo izvještaj o antikorupcijskoj akciji Indeks na Zagrebačkom sveučilištu videozapisom čiji je izvor bio tiskani medij Jutarnji list. Tada su se na portalima pojavili i Jutarnji TV kao i Večernji TV, a kasnije je to pokrenuo i 24sata koji svakodnevno iz svog studija na Facebooku emitira uživo intervjue, a razvija i dodatne programske emisije, kao i brojni samostalni portali, ali i televizijske medijske kuće.
Rad istražuje kako je konvergencija primijenjena u Hrvatskoj, a korištena metoda istraživanja je studija slučaja 24sata unutar koje se provedene dvije ankete putem Interneta kojima su se ispitale medijske navike korisnika i mišljenja novinara 24sata o korištenju društvenih medija. |
| Sažetak (engleski) | IIthiel De Sola Pool, one of the first theorists of convergence, sad that convergence is a process which “is blurring the lines between media, even between point-to-point communications, such as the press, radio, and television. A single physical means – be it wires, cables or airwaves – may carry services that in the past were provided in separate ways. Conversely, a service that was provided in the past by any one medium- be it broadcasting, the press, or telephony- can now be provided in several different physical ways. So, the one-to-one relationship that used to exist between a medium and its use is eroding" ( Pool, 1983: 53-54, cited in Krajina, Perišin, 2009: 942). As Briggs and Burke point out (2006: 383), in the seventies convergence was the partnership between computers and telecommunications, and in the eighties it was most applied to the development of digital technology, text, numbers, images and sound integration they were observed individually in earlier historical periods. Baldwin et al. (1996, cited in Krajina and Perišin, 2009: 941), point out that since the nineties of the 20th century, the notion of convergence in media theory is increasingly used to connect phones, television and the Internet to a unique communication platform. Similarly, John Hartley (2002: 39) defines convergence as "connecting telephony, computer technology and electronic media technologies" (cited in Krajina, Perišin, 2009: 941-942). Jenkins (2006) understands the concept of convergence as a meeting place for old and new media and points out that one's own can not be understood solely as a technological process, but that it is an interdisciplinary concept. Quinn (2004) further states that "the concept of convergence in the news service implies, above all, the process of producing news in which the same content appears processed in different media, in writing, television and online form, not only in newspapers, on the computer, but also specifically handled on mobile devices, and even on bright advertising on buildings" (Krajina, Perišin, 2009: 943). It also points out that there are several reasons for introducing convergence: "the audience gets a more diverse content and term offer; the administration is satisfied with cutting production costs, and journalists reveal new forms of expression which gives the opportunity for "better journalism" (Krajina, Perišin, 2009: 943). According to Turow (2012), the process of convergence of media and convergent journalism began only ten years ago, and "nowadays it is a daily routine in the media since digitization of content encourages distribution in a large number of media, because thanks to it the content becomes a multiplatform data set" (Turow, 2012: 304, cited in Krajina, Perišin, 2009: 943). Krajina and Perišin (2009) point out that the classic division of media in Croatia ended on September 18, 2008 when the Central Journal of Croatian Television started a report on the Anti-Corruption Action Index at the Zagreb University video with the source Jutarnji list printed. At that time, Jutarnji TV as well as Evening TV appeared on the portals, and later it launched the 24sat which broadcast live interviews daily on its Facebook page and develops additional program shows as well as numerous independent portals as well as television media houses .
This text deals with how convergence was applied in Croatia, and the research method used was a case study of 24sata, within which two online surveys were conducted examining the users' media habits and the opinion of 24sata journalists on the use of social media. |
